Biografija

Nina Romić jedna je od najcjenjenijih hrvatskih kantautorica mlađe generacije. Nakon vrlo uspješnog debitantskog ostvarenja “Daljine” 2010., drugim albumom “Ptice” (Aquarius Records) osvojila je kritiku diljem Hrvatske i regije te zasjela na većinu top-lista glazbenih ostvarenja za 2012. Uslijedili su hvaljeni i među kritičarima izvrsno prihvaćeni albumi “Stablo” 2014., koji je osvojio prestižnu nominaciju “IMPALA” za najbolji europski album, i “Sloboda” 2018. godine. Godine 2023. objavljuje svoj peti studijski album “Jezero”.

Počeci

Nina Romić rođena je u obitelji koja iznimno voli glazbu. Otac je svirao gitaru i pjevao, čak je u mladosti imao bend, zvali su se Štekeri. Majka je pisala poeziju i također voljela pjevati te su nju i brata od rane dobi uputili na svoju kolekciju kaseta i ploča. U djetinjstvu je živjela na relaciji Sinj – Mostar – Iran – Zagreb i često s obitelji putovala, a vrijeme tijekom obiteljskih putovanja u narančastom „stojadinu“ kratile su im kasete Boba Dylana, Bijelog dugmeta, Olivera Dragojevića, Drugog načina, JJ Calea, Pink Floyda…To su ujedno bili njeni glazbeni počeci.

U osnovnoj školi jedno je vrijeme svirala tamburicu za KUD i bila članica zbora. Potkraj osnovne škole počela se interesirati za poeziju te je od dvanaeste godine zapisivala prve stihove. U srednjoj školi upisuje tečaj gitare na Rock akademiji i na staroj očevoj gitari iz vojske uči prve akorde. Zajedno sa stihovima, uz gitaru, nastajale su njene prve pjesme. Tada je imala 15 godina.

Godine 2005. pokrenut je glazbeni portal Earbugs. Bio je zamišljen kao stranica na kojoj bi glazbenici mogli podijeliti svoju glazbu, napisati biografiju i na taj se način promovirati. Nina je podijelila nekoliko sobnih snimki, voditelji stranice ubrzo su je kontaktirali i uslijedio je službeni početak njenih koncertnih aktivnosti. Organizirali su joj prva dva koncerta u zagrebačkom klubu Spunk.

Zahvaljujući Earbugsu ostvarila je prvu glazbenu suradnju i prijateljstvo s glazbenicima iz dubrovačke grupe Izae s kojima je u ljeto 2006. snimila zajednički EP. Za Ninu je to bilo izuzetno iskustvo, a tada je i shvatila da želi surađivati s drugim glazbenicima. EP je miksao Teo Martinović, a taj mini album i dalje joj je jedna od dražih snimljenih uspomena. To ljeto održala je i prvi koncert izvan Zagreba, u kultnom hrvatskom klubu A3 u Kninu.

Suradnje

Godine 2007. počinje surađivati s drugim glazbenicima. Bilo je kraćih suradnji s nekoliko gitarista, a među dražima joj je ona s gitaristom Filipom Kozlicom (iz benda Lotus), s kojim je snimila album uživo pod nazivom “Jazz Club Live” koji su poslije podijelili na internetu.

Te godine kreće na etno radionicu i upoznaje Dunju Knebl, jednu od najpoznatijih i najvažnijih etno glazbenica u Hrvatskoj. Uz vlastitu glazbu, Nina polako počinje istraživati i hrvatsku tradicijsku glazbu. S Dunjom je surađivala na njenim albumima, bila članica njezina etno zbora i predstave “Oj ti tožni človek”, te su snimile zajednički božićni etno album “Dođe Božić oj Koledo” koji je bio nominiran za Porina u kategoriji etno glazbe. Na snimanju zajedničkog albuma upoznala je Damjana Čakmaka, budućeg suradnika s kojim je poslije snimila dva albuma autorske glazbe.

Godine 2008. odlučila je snimiti autorske materijale. Pjesme je 2009. snimio Sven Pavlović, a album je miksan i masteriran u Beogradu s Milošem Drobnjakovićem. Albumu je glazbeno pridonio i Orlan Tus iz benda Mika Male, a nazvan je “Daljine”.

U to vrijeme objavljen je veliki članak u Jutarnjem listu glazbenog kritičara Aleksandra Dragaša o kantautorskoj sceni koji je predstavio novi val kantautora – nekolicinu glazbenika, uključujući i Ninu, koji su tada aktivno svirali i snimali te bili začetnici nove struje na glazbenoj sceni. Taj članak zaslužan je za mali pomak u pozitivnom smjeru, prvi se put, naime, pojavio veći interes za relativno malu i nepoznatu glazbenu scenu. Tada su se i diskografi počeli zanimati za kantautore te je Nina uspjela ostvariti suradnju s jednom od najpoznatijih diskografskih kuća u Hrvatskoj – Aquarius Records.

Organizacija koncerata

Uz svoje koncertne aktivnosti, Nina se 2007. počela baviti i organizacijom koncerata. Tada nije bilo odgovarajućeg prostora u kojem bi kantautori mogli izvoditi svoje pjesme, kao ni publike koja voli slušati takve “tihe” koncerte. Postojala je samo velika želja da se nešto učini za kantautorsku scenu u Zagrebu.

Prve kantautorske večeri održane su u MMC-u Kopriva u centru Zagreba. MMC Kopriva drveni je atelje u Ilici, intiman prostor s vatrom u kaminu, i kantautori su ondje održali nekoliko glazbenih večeri.

Nakon toga ta se ideja selila na različita mjesta: u Klub Sobu s programom “Sobarica” i CZK Novi Zagreb sa Šansonijerskim večerima. Mijenjali su se klubovi i voditelji, a Nina je neko vrijeme s kantautorima Lukom Belanijem i pokojnim Antom Perkovićem vodila i dosta uspješnu Škrabicu u Booksi, gdje su se publici predstavila neka nova glazbena imena.

U proljeće 2012. Nina kao umjetnička voditeljica započinje voditi novi projekt u zagrebačkom klubu Močvara pod nazivom “Začarana Močvara”. Riječ je o programu koji se od tada organizira barem jednom mjesečno i dosad je održano više od sto koncerata glazbenika s gotovo svih kontinenata. Od 2012. počinje cvasti kantautorska scena u Hrvatskoj, većina je aktera neke od svojih prvih nastupa imala upravo na „Začaranoj Močvari“.

Albumi

Godine 2008. odlučila je snimiti autorske pjesme. S tadašnjim glazbenim suradnicima i snimateljem Svenom Pavlovićem snimila je album prvijenac pod nazivom “Daljine”, koji je dovršen u Beogradu s talentiranim glazbenikom i sound designerom Milošem Drobnjakovićem. Miloš je Ninu kontaktirao još 2006. preko Myspacea nakon što je otkrio njezin usputni glazbeni projekt nazvan Magnolija. U svojoj sobi snimila je nekoliko pjesama uz pratnju kazooa. Milošu se Magnolija jako svidjela i već tada su dogovorili da će jednoga dana surađivati.

Nakon realizacije cjelokupnog materijala sa Svenom, Nina s Damjanom i Orlanom odlazi u Beograd snimiti vokale i dovršiti album. Pošto je album završen, Orlan izlazi iz benda. Nini se tada pridružuje Frederic Lanz, Francuz koji se u to vrijeme doselio u Zagreb. Fred je i dandanas Ninin najbliži suradnik i njezin karakterističan zvuk na svim albumima – od “Ptica” do “Slobode” – takav je zahvaljujući upravo njemu. Osim što je izuzetan pijanist, on je i njen vrlo blizak prijatelj.

Potkraj 2010. “Daljine” su, prema mišljenju mnogih kritičara, ušle u TOP 5 najboljih albuma te godine, što je mnogo značilo kao poticaj za dalje, a i općenito za kantautore i njihove ploče, jer su svojim “tihim” glazbenim uratkom mogli ravnopravno konkurirati ostatku scene.

Godine 2012. izdaje drugi album, “Ptice”, koji je bio malo drugačiji od prvoga jer je na dijelu albuma snimila ritam sekciju s Lukom Čabom, a ostatak je snimljen u Beogradu, s Milošem Drobnjakovićem. U bend je ušao basist Naranča (Ivica Antunović) te su uskoro organizirali i audiciju za bubnjara. Od desetak prijavljenih bubnjara, idealnim se pokazao Petar Cvahte koji je postao Ninin izvrstan suradnik i prijatelj. Nakon nekog vremena iz benda odlazi Damjan, a ostaju Fred, Naranča, Petar i Nina. To je bilo lijepo razdoblje u kojem su mnogo radili na probama i učili jedni od drugih, putovali, dijelili sobe za spavanje, mali auto pun glazbene opreme, pozornicu…

Godine 2013. Nina s Fredom, Narančom, Petrom i novim producentom Markom Mrakovčićem snima nekoliko pjesama, a ostatak albuma odlučuju snimiti uživo u zagrebačkom MM centru početkom 2014. Time je rođen album “Stablo” koji im je donio nominaciju za prestižnu Europsku nagradu IMPALA i statuu za Najbolju kantautoricu godine u izboru radijske emisije “Music pub Zlatka Turkalja” na HR2.

Nakon nastupa u cijeloj Hrvatskoj i regiji Nina uzima glazbenu pauzu te postaje majka u proljeće 2016. Ponovno kreće s probama na kojima stvara nove pjesme, dovršava neke koje su jako dugo čekale i počinje raditi skice za novi album. U bendu su se također dogodile izmjene: otišao je Naranča pa su album “Sloboda” snimili s Karlom Cmrkom na basu. Album je sniman u Puli u studiju Partyzan. Ovaj put za producenta su odabrali Marijana Jelenića iz grupe Nola. Miks i master radio je Perica Šuran.

“Sloboda” je po mnogočemu drukčija od prethodnika – Nina je u taj album pretočila svoje veliko putovanje do osobne slobode i dokazala da je apsolutno slobodna u svakom žanru u kojem se poželi naći.

“U prvom i naslovnom ”Jezeru” zadane su zrele, duboke koordinate koje će, iako uronjene u strah, prema kraju albuma blijedjeti u sjećanja, svjesnost bivanja, poigravanje baštinom kao podsjetnikom na nakupljenu kolektivnu bol. Prisilno osviještenu u pandemijskoj pauzi od života. Ne zanimaju ih folk i americana nego svijet postavljen posve unutra. Nikad potrebniji. Rijetko toliko iskren. Bolan, ranjiv, lomljiv, jak. Poput zaboravljenih radijskih drama Antuna Šoljana podsjeća nas koliko je nekad teško naučiti hodati, disati, sve pustiti. Riječ je o albumu iz posve druge dimenzije. Vraća sebi. Potisnutom i zaboravljenom. Gdje je snaga u zemlji, a ne u neurozama današnjice.” – Express.24sata.hr, Anđela Vidović

Album “Jezero” drugačiji je od svih dosadašnjih radova. Napravljen je u suradnji s kontrabasisticom Jelenom Galić koja je na ovom albumu pjevala i prateće vokale te je zaslužna za aranžmane. Silvio Bočić našao se u ulozi “trećeg” koji je ovo jezero opasao sigurnom obalom dajući mu upravo slojeve dubina koje je ono tražilo. “Jezero” je vrlo intiman album, svojevrsni povratak Nininim počecima i albumu “Daljine” iz 2010. godine.

“Jezero”